Ne trudi se ništa na silu isčupati
sve što činiš silom jednakom silo se pričvršćuje,
jedino vrijeme poznaje čarolije zaborava,
posjeduje ladice što ih zovemo uspomenama.
Ne trudi se tkati sjećanja
njih prsti čovjeka ne znaju zvati
jedino vrijeme ima niti prošlosti
i ono jedino može tamo stvari satkati.
Ne trudi se odgurivati svjetove,
što za tebe još nisu dani
jedino vrijeme može ti dati
dovoljno vremena da naučiš praštati.
Oh ti zeleni gorostasu srcolikog lista,
ljupkog šuma i opojnog mirisa
što u predvečerje svojim opijumom
u zaklon svoj ljubavnike skrivaš
i nekim čudom svoje mirise
kao glazbu ulicama prosipaš.
Ti zeleni šume, što šuštiš
i pričaš neke zaboravljene priče,
priče mladih junaka
što miris tvoj k tebi ih donese;
priče što ne pričaju usta nego srce,
priče što ne vide oči nego duša.
Priče što iznjedri tvoja opojnost
što otvara sva čula i prostranstva,
taj opojni miris što nježno grli
ljupko kao ruka majke
što vraća u davnine
proživljene ili ne
u priče, ostavljene i zaboravljene
podno tvoje krošnje.
Zaborave zaboravljene u vrtlogu
mirisa i sjećanja davna,
oči neke znane ili neznane
što ti si nekoć gledala.
I samo ti znaš kako zavesti, tako
tiho i ljupko,
da pored tebe zaspim i snivam,
vratim se stvarima davnim
što samo u mirisu osta zapisan
mirisu moga djetinjstva.
Nešto u tvom oku
kaže više nego što otkrivaš,
tvoj pogled u daljinu,
zašto se sakrivaš?
Tjeraš oko sebe
sve koji se dovoljno primaknu,
sve one koji dođu
i srce ti osluškuju.
I nikome ne daš k sebi
u bedeme visoke
samo vjetar davno samo
pomrsio je planove
i huk i muk hladnoća,
samoća u praznini
koju ne čuješ, ne vidiš
ta zavolio si ju odavno
kad nešto puklo je,
nešto se odavno slomilo
i dalje više nije moglo,htjelo.
I sada osta samo pogled,
nada da će jednom netko,
barem netko dovoljno velik
koraknut, porušit tvoju kulu
kao kulu od karata
otvorit tvoja vrata,
i pustit te van,
van iz tvoga zatvora
da letiš ka daljinama.
Kad bi ova jedna mala kap barem malo pomogla
nalila bih sve da zaboravim koliko sam te voljela.
Jer ovo više nije mržnja, nije navika
ovo je samo čista zajebancija.
Ti držiš konce svojim rukama
pleteš mreže prevara i prijezira,
svako djelo pravdajući rječima
da sve čini radi dobrog drugima.
Goni se sada onim drugima,
što lagao si im godinama.
Goni se i idi svojim stopama
ne kradi dušu moju svojim lažima.
Kad bih barem ova suza sve odnijela
svaki dodir tvoj u zaborav pospremila,
plakala bih godinama
samo kako bih te isprala.
Jer ovo više nije život
samo zajebancija
marioneta tebe lutkara,
spletena među koncima.
Lutka bez osjeta
rastrgana tvojim djelima.
Goni se sada onim drugima,
što lagao si im godinama.
Goni se i idi svojim stopama
ne kradi dušu moju svojim lažima.
Više nemaš šta tražit od mene
svake šanse svoje potrošio si na sebe.
Zato goni se i idi što dalje od mene
jer nema goreg stvora, nema do tebe.
Svakim danom sve je teže
moje srce štrepi.
Svakim danom korak dalje,
svakim danom sve je teže;
putevi se razilaze
i možda više nikada,
postajem svjesna,
nikada više neću
u zagrljaje tvoje doći
u tvome naručju sklopiti oči
i sretno dočekati jutro.
Nikada više korakom svakim,
više te nema sve si dalje
i svaki dan svaki minut,
ja osjećam,
boli me i probada.
Možda više,
možda više nikada.
Od kada te znam
moje oči dugu vide
od kada te znam
moje srce živi
Od kada te znam
kao da te znam od prije
Od kada te znam
u mislima mi se kriješ
Iz tebe izvire nešto
nešto što već dugo tražih
ono plavo nebo
ispod zvijezda sjajnih
Imaš onaj dio mene
koji ne razumiju mnogi
nemaš onaj dio mene
onaj što nedostaje meni
Imaš onu snagu vjere
što diže pale
imaš onu dobrotu
za kojom plačem
Od kada te znam
moje srce žudi
Od kada te znam
ja znam samo jedno
Od kada te znam
ja spoznah nešto više
Od kada te znam
znam što negdje piše
Samo nadam se
i noćima se budim
da te ne ukradu
ne odnesu drugi
Da ću koracima svojim
jednom dostignuti tebe
i da ćeš ti željeti mene
imati pored sebe
Nadam se da ću putem
dosegnuti ono što trebaš
i da ćeš u očima mojim
i ti vidjeti ono što nemaš
Nadam se da ću te jednom
biti dostojna
da ću te jednom
postati vrijedna.
Nadam se da ćeš jednom
i ti trebati mene
i da ćeš me tada primiti
i pozvati kraj sebe.
I nemaš vremena,
vremena ni rječi.
Dal mi imaš što reči,
osim tišine dati?
Sve su rječi potekle
niz rjeke suza se izgubile,
a što je onda ostalo
kad se sve izgubilo?
Negdje u mrmorenju
u rječnom žuboru
nestale su utjehe,
osmjesi i dodiri.
Kad prestanu riječi
prestane i drugo teči.
Budim se
ja ovako više ne znam,
ne mogu.
Tišina mil je zvuk
za uši umorne
moje su čekale tvoj glas,
al ga nisu dočekale.
I uvijek istu priču priča
moje srce malo
o ljubavi jednoj
ljubavi davnoj
biješe to ljubav
ljubav jedna bolna
što suzama se opiše
za života svoga
ni za pamtiti nije
rekli bi mi svi
ali sve što jednom bješe
i do danas prođe
u mom srcu ostavi trag
trag života tvrdog.
I uvijek istu priču priča
moje srce malo
o ljubavi jednoj
ljubavi davnoj
i svaki put isto kaže
pazi se ljubavi stare
ne griješi opet
istu ne pričaj priču
al glava je luda
i na isti trag se vraća
istim krivim putem kreće
i iznova srce strada.
I uvijek istu priču priča
moje srce malo
o ljubavi jednoj
ljubavi davnoj
ljubavni bolnoj
i odveć staroj
što suzama biješe
ispisana kradom
al ja se opet nadam
da vratit će se opet
da bit će sve ko prije
ali ne po starom.
I ovaj pogled tvoj
sve mi kaže sve govori
oči pune suza,
tjeskobe bolne su.
I svaki pogled tvoj sve mi otkriva,
oči tiho sklapaju se
kraj tvog dodira.
Gledam negdje u daljinu
pogleda zamišljena
pogleda životnog
bolima išarana.
Gledam i vidim
sve tvoje boli i poraze,
kada bi barem u očima mojim,
drugi vidjeli mene.
Tiha je noć prošarana kapima
kapljicama po prozorskim staklima,
lišće šareno niz drveće je spuznulo
na vjetrovitom dlanu tiho poletilo.
I sve tiho šušti jesenje priče
priče o vremenima što na ova sliče.
Boja na boju svoju slika sliku
da uljepša ovu jesenju priču
i mirsi kestena po ulicama lutaju
po zatvorenim prozorima kuckaju.
I noći sve hladnije bivaju
kao da zimu staru prizivaju,
polako se vatra u kućama pali
da svoje kosti ogriju stari.
Sve je više golih grana
i jutrom ranom graktanje vrana.
Prekrilo je liše sive ulice
obojalo u šarenilo kućice
i sunce nebo obojaše,
nove misli probudiše
ovi jesenji dani dozivaju,
sjećenja davna prizivaju
i osmjeh na lice vraćaju
dok noge kroz lišće koračaju.
Kada oblak tamni nad moju se nadvije glavu
i sve postane crno pod sjenama tamno
jedan tračak sunca ja još uvijek vidim
s osmjehom tvojim što dolazi divnim
i kada sve nade i sve lađe u crne dubine potonu
ja još uvijek imam jednu hrid svrhovitu
koja čuva me i drži na pučinama sigurnim
i ne pušta me da potonem ka dubinama silnim.
Kada sve izgubi smisao i pjesme utihnu
tvoj glas ja još čujem kao melodiju utješnu
i uvijek nova nada u srce se stvori
jer ja imam tebe koji mene voli.
Kako je kad ni u u snu
ne možeš naći čega nema ni u javi
kako je kada svi utihnu
sva sjećanja nestanu
dali su slike izblijedile
pa netragom tragaju za tobom
ili su jecaji utihnuli
u tugaljkama usnulih.
Nema te više ni u snu ni u javi
tražim tvoje sjene, tragove tvoje
možda njima trebaš, možda više nego nama
ali ako ne mogu da te vrate
neka te bar ponekad posude
da s tobom opet u snu se sretnem
i opet budem ono sretno dijete
u tvome naručju bez straha
mirno sklopim oči
i sretna se jutrom budim
jer znam u san opet ćeš mi doći.
Blog sa malo pjesmica, znanja, tuge i radosti.
Moj je najveći grijeh što sam mislila što sam se nadala što sam sanjala o ljubavi koja ne postoji.
"Jedino čovjek od svih živih bića zna za smrt, zna da je tek mali odsječak jednog beskrajnog vremena koje on treba ispuniti za svoga trajanja" (Ranko Marinković)
Moja sličnost
Blog iskrenosti
Andjelislomljenihkrila
drinkthecyanide
onajtajni
moja seka
littleangel
imitationoflife
marinchivu
love0pain0forever
mirela
iskranova
anđeodobrognaboja
